|
Ovo sam jednostavno ja... |
 |
 |
 |
|
Autor Administrator
|
|
Ponedjeljak, 20 Veljača 2012 10:29 |
Još jedno razočaranje, još jedno novo poglavlje moga života. Novi usponi, novi padovi, nove nade, novi strahovi, pokušaji... Ali izdržat ću to, kao i sve dosad.
Griješila sam puno do sada, ali se ne planiram pravdati ljudima, samo Bogu. Moj izbor je bio hoću li igrati neke životne igre ili ću se pasivno prepuštati svakom novom izazovu koji mi „stane“ na put.
Osuđivali su me mnogi, ah smiješni ljudi, bez imalo prethodnog znanja o meni, bez znanja o mojim iskustvima, potrebama, željama... Osuđuju bez pardona, a nisu svjesni da su i gori od mene. Ja bar nikog ne osuđujem. Bilo je tu prijatelja, poznanika, ljudi u sjeni. Pravi prijatelji su još tu. Poznanici se trude uništiti me, ali im ne uspijeva. A ljudi iz sjene, oni su mi najdraži, njihove su priče najglasnije, najbesmislenije. Nikada se nikome nisam voljela pravdati, moji postupci su dio mene i nema smisla da ih netko drugi preispituje, to nije ničiji posao. A tko to tim „drugim“ može objasniti!? Nitko do sad, pa neću ni ja sada!
Vjerujem rijetkima, mnogi vjeruju meni, opravdano, naravno. Zar je više i bitno!? Ali ovo sve je moje, samo moje, ne dijelim to niskim, nitko drugi to nije zaslužio. Ovo sam jednostavno ja.
Svaki čovjek treba prostor, slobodu biti ono što jest, ma što to podrazumijevalo. Budimo slobodni i pustimo druge da to budu... Katarina Marković II.b HTT |
|
Autor Administrator
|
|
Ponedjeljak, 20 Veljača 2012 10:25 |
Budim se... Pogled mi odmah leti prema prozoru... O, nee... opet taj snijeg. Polako se pridižući u krevetu, dolazim "sebi", a polako me obuzima nekakva sjeta, jer shvaćam da je svanuo taj famozni dan, 14. veljača... Nekad sam se radovala tom danu i nikad nisam razumjela osobe koji su ga smatrali nebitnim, a sad... sad sam i ja jedna od njih. Na taj dan se treba širiti ljubav, ali nažalost, taj dan se šire samo skupocjeni pokloni. Ovaj "dan zaljubljenih" poželjela sam uopće ne ustati, provesti ga u krevetu. Ne mogu uopće razumjeti zbog čega to toliko utječe na čovjeka, bilo pozitivno ili negativno...? Zar nam svaki dan ne bi trebao biti Valentinovo?? Svaki dan trebamo pokazivati voljenima koliko nam je stalo... svaki dan trebamo širiti ljubav... ali ne, to mi zaboravljamo. Činjenice su da se oko 75% samoubojstava događa samo zbog ljubavi. Porazno stvar za samu ideju Valentinova, zar ne? Desetine tinejdžera se osjeća usamljeno, neželjeno, nesigurno, depresivni su, i to posebno baš za Valentinovo. Unatoč tolikom razmišljanju uspijevam opet zaspati. Nakon nekoliko minuta budi me neočekivani poziv. Prvo sam pokušala ignorirati, ali taj netko bio je baš uporan. Na kraju se ipak javljam... Njegov glas samo je prozborio: "Planiraš li ti dolaziti?" - "Oh, nee..." , jedva sam izustila. Brzo sam se spremila i pokušala smisliti izgovor za zaboravljeni dogovor. Čekao me... Nježni zagrljaj je riješio sve nesuglasice i njegovu ljutnju. Ta večer provedena s njim bila je nezaboravna, iako bez poklona, bilo je ipak nešto posebno... jer dovoljan poklon mi je i sam ON. Zbog toga shvaćamo da treba istinski cijeniti ljubav i obilježavati je svaki dan, svaki trenutak...
Jelena Zovko III.a TCP |
|
Volim te svaki dan, sat, minut... |
|
|
|
|
Autor Administrator
|
|
Ponedjeljak, 20 Veljača 2012 10:12 |
Bliži se famozni 14.2. - dan zaljubljenih. Jako bitno! Ne držim do toga. Zašto ?
Do prije nekoliko godina jedina ljubav koju sam poznavala bila je prema obitelji i prijateljima. Sad, pored njih, moje srce kuca za još jednu osobu. Ne kažem da je to trajno, ali taj dečko je nešto posebno i ja mu se sviđam upravo ovakva kakva jesam. To je dobro, jer ni ja na njemu ne želim ništa mijenjati.Da sam ga upoznala na Valentinovo, slavila bih taj dan. Ovako, moja zaljubljenost traje od prije.Znam da sam okrutna zbog ovog, ali zašto poštovati samo jedan dan u godini za ljubav ? Valentinovo mi je svaki put kada je voljena osoba kraj mene. Stisak ruke, zagrljaj, poljubac, osjećaji, povjerenje... To je stalno uz mene. Zašto čekati taj 14.2. da bih „više“ voljela nekoga?
Svaki tren proveden s njim čini me sretnom.Ljudi se samo zamaraju silnim poklonima, srčekima, medekima, slatkišima, ružama... Meni je dovoljno da mi jedne obične srijede podari osmijeh i volim ga.Neka mi pruži ruku da ne padnem na ledu, i volim ga. Nasmije me kada su mi oči pune suza i volim ga. Zar da sve to radimo samo jedanput godišnje ? Ne !
Rasporedim to u jednoj godini, tako da svaki dan dobijem i dam onoliko pažnje i ljubavi koliko je dovoljno za sreću i to je to. Draže mi je sklupčati se u njegovom krilu i zaspati, nego mjesec dana razbijati glavu razmišljanjem o najskupljem parfemu, najsimpatičnijoj plišanoj igrački, ili paru rukavica. Ako ljubav postoji, ona je uvijek tu; u svakom danu, satu, minuti i nikakav datum ju ne može uveličati. Katarina Ivandić IV.b šumarski tehničar |
|
Ljubav - je li to doista vrijedno svega? |
|
|
|
|
Autor Administrator
|
|
Ponedjeljak, 20 Veljača 2012 10:10 |
Ona je bila posebna... Ona je bila lijepa i vesela... Ona je bila najbolja. Baš tim riječima drugi su je najčešće opisivali. Ta tinejdžerka zvala se Ema. Išla je u srednju školu, svirala gitaru.... glazba je bila njen život. Vodila je sasvim normalan život , kao i svaki tinejdžer. Obiteljski odnosi bili su idealni. Kao najbolja učenica i jako lijepa i umiljata djevojka, bila je jako poželjna u društvu. S tim su se slagale i njene najbolje prijateljice Lucija i Maja. Lucija je bila dosta slobodnija, željna avanture, zabave, dok Maja je bila velika suprotnost-povučena. Odlično su se slagale, znači, istina je da se suprotnosti privlače. Lucija je preko vikenda bila sama. To je odlučila iskoristiti i napraviti zabavu za "cijelu" školu. S tom idejom Ena i Maja nisu bile oduševljene, ali ipak pristaju bez prigovora, ne znajući da će to Eni promijeniti cijeli život. Na Lucijinu radost, vikend je tu, subota navečer... sve je spremno... Prve dolaze Ena i Maja. Zajedno su s Lucijom dočekivale goste. I zabava je počela. Lucija se odlično provodila, Maja je bila zaokupljena društvom, a Ena... ona je gledala preslatkog dečka... njen pogled je zastao na njemu. Nije ga poznavala, ali je bio dosta stariji od nje. On je to primijetio i prišao joj. Upitao je: "Što tako lijepa djevojka poput tebe radi tu sama?" Ona je jedva prozborila: "To ću shvatiti kao kompliment, hvala." Ali razgovor se nije na tom završio. Već je svanula srijeda, Enina nada se već ugasila. Međutim, baš taj dan... baš tu srijedu Karlo se javio. I sve je počelo biti kao iz sna, bar je ona tako osjećala. Iako je bio stariji od nje, nije imao ni srednju školu, za nju je bio poseban. Ali vremenom Ena se počela mijenjati. Škola je postala nebitna... Nitko nije mogao doprijeti do nje niti je znao što se događa. Iako im Karlo nikad nije bio simpatičan dečko, nitko sa sigurnošću nije mogao reći da se zbog njega promijenila. Međutim, jedne večeri poslije škole, Lucija i Maja su imale priliku upoznati Enino novo društvo. Nije im trebalo puno da shvate što se zapravo događa... Ena je ušla u loše društvo... društvo koje je na lošem glasu. Ujutro Luciji zvoni mobitel. Javljaju joj da su Enu pronašli kraj jezera u lošem stanu.... sve je bilo jasno. Lucija, Maja i Enini roditelji bili su cijelo vrijem u bolnici s njom. Kad je razmislila o svemu, shvatila je što je sve propustila i koliko je unazadila svoj žvot. Za Karla više nikad nije čula. Tako je i bolje... Nikad ne znamo koji naš korak nas može skupo koštati, niti znamo hoćemo li imati priliku ispraviti greške koje pravimo. Ali nešto možemo: više sami paziti na sebe i ne vjerovati previše slatkim riječima i blistavoj vanjštini... Ena je pokušala vratiti svoj život na staro, koliko je mogla, ali ožiljke će uvijek nositi sa sobom.
Jelena Zovko III.a TCP |
|
|
