|
Literarna sekcija
|
 Dobro došli u "Literarni kutak"!
Ovo je mjesto rezervirano za radove članova literarne sekcije naše škole.
Ubuduće će radovi naših učenika koji se bave pisanjem biti redovito objavljivani i na ovaj način.
Nadamo se da će ljubitelji poezije i kratkih priča ovdje pronaći svoje mjesto.
|
|
Ovo sam jednostavno ja... |
Još jedno razočaranje, još jedno novo poglavlje moga života. Novi usponi, novi padovi, nove nade, novi strahovi, pokušaji... Ali izdržat ću to, kao i sve dosad.
Griješila sam puno do sada, ali se ne planiram pravdati ljudima, samo Bogu. Moj izbor je bio hoću li igrati neke životne igre ili ću se pasivno prepuštati svakom novom izazovu koji mi „stane“ na put.
Osuđivali su me mnogi, ah smiješni ljudi, bez imalo prethodnog znanja o meni, bez znanja o mojim iskustvima, potrebama, željama... Osuđuju bez pardona, a nisu svjesni da su i gori od mene. Ja bar nikog ne osuđujem. Bilo je tu prijatelja, poznanika, ljudi u sjeni. Pravi prijatelji su još tu. Poznanici se trude uništiti me, ali im ne uspijeva. A ljudi iz sjene, oni su mi najdraži, njihove su priče najglasnije, najbesmislenije. Nikada se nikome nisam voljela pravdati, moji postupci su dio mene i nema smisla da ih netko drugi preispituje, to nije ničiji posao. A tko to tim „drugim“ može objasniti!? Nitko do sad, pa neću ni ja sada!
Vjerujem rijetkima, mnogi vjeruju meni, opravdano, naravno. Zar je više i bitno!? Ali ovo sve je moje, samo moje, ne dijelim to niskim, nitko drugi to nije zaslužio. Ovo sam jednostavno ja.
Svaki čovjek treba prostor, slobodu biti ono što jest, ma što to podrazumijevalo. Budimo slobodni i pustimo druge da to budu... Katarina Marković II.b HTT |
|
Budim se... Pogled mi odmah leti prema prozoru... O, nee... opet taj snijeg. Polako se pridižući u krevetu, dolazim "sebi", a polako me obuzima nekakva sjeta, jer shvaćam da je svanuo taj famozni dan, 14. veljača... Nekad sam se radovala tom danu i nikad nisam razumjela osobe koji su ga smatrali nebitnim, a sad... sad sam i ja jedna od njih. Na taj dan se treba širiti ljubav, ali nažalost, taj dan se šire samo skupocjeni pokloni. Ovaj "dan zaljubljenih" poželjela sam uopće ne ustati, provesti ga u krevetu. Ne mogu uopće razumjeti zbog čega to toliko utječe na čovjeka, bilo pozitivno ili negativno...? Zar nam svaki dan ne bi trebao biti Valentinovo?? Svaki dan trebamo pokazivati voljenima koliko nam je stalo... svaki dan trebamo širiti ljubav... ali ne, to mi zaboravljamo. Činjenice su da se oko 75% samoubojstava događa samo zbog ljubavi. Porazno stvar za samu ideju Valentinova, zar ne? Desetine tinejdžera se osjeća usamljeno, neželjeno, nesigurno, depresivni su, i to posebno baš za Valentinovo. Unatoč tolikom razmišljanju uspijevam opet zaspati. Nakon nekoliko minuta budi me neočekivani poziv. Prvo sam pokušala ignorirati, ali taj netko bio je baš uporan. Na kraju se ipak javljam... Njegov glas samo je prozborio: "Planiraš li ti dolaziti?" - "Oh, nee..." , jedva sam izustila. Brzo sam se spremila i pokušala smisliti izgovor za zaboravljeni dogovor. Čekao me... Nježni zagrljaj je riješio sve nesuglasice i njegovu ljutnju. Ta večer provedena s njim bila je nezaboravna, iako bez poklona, bilo je ipak nešto posebno... jer dovoljan poklon mi je i sam ON. Zbog toga shvaćamo da treba istinski cijeniti ljubav i obilježavati je svaki dan, svaki trenutak...
Jelena Zovko III.a TCP |
|
Volim te svaki dan, sat, minut... |
Bliži se famozni 14.2. - dan zaljubljenih. Jako bitno! Ne držim do toga. Zašto ?
Do prije nekoliko godina jedina ljubav koju sam poznavala bila je prema obitelji i prijateljima. Sad, pored njih, moje srce kuca za još jednu osobu. Ne kažem da je to trajno, ali taj dečko je nešto posebno i ja mu se sviđam upravo ovakva kakva jesam. To je dobro, jer ni ja na njemu ne želim ništa mijenjati.Da sam ga upoznala na Valentinovo, slavila bih taj dan. Ovako, moja zaljubljenost traje od prije.Znam da sam okrutna zbog ovog, ali zašto poštovati samo jedan dan u godini za ljubav ? Valentinovo mi je svaki put kada je voljena osoba kraj mene. Stisak ruke, zagrljaj, poljubac, osjećaji, povjerenje... To je stalno uz mene. Zašto čekati taj 14.2. da bih „više“ voljela nekoga?
Svaki tren proveden s njim čini me sretnom.Ljudi se samo zamaraju silnim poklonima, srčekima, medekima, slatkišima, ružama... Meni je dovoljno da mi jedne obične srijede podari osmijeh i volim ga.Neka mi pruži ruku da ne padnem na ledu, i volim ga. Nasmije me kada su mi oči pune suza i volim ga. Zar da sve to radimo samo jedanput godišnje ? Ne !
Rasporedim to u jednoj godini, tako da svaki dan dobijem i dam onoliko pažnje i ljubavi koliko je dovoljno za sreću i to je to. Draže mi je sklupčati se u njegovom krilu i zaspati, nego mjesec dana razbijati glavu razmišljanjem o najskupljem parfemu, najsimpatičnijoj plišanoj igrački, ili paru rukavica. Ako ljubav postoji, ona je uvijek tu; u svakom danu, satu, minuti i nikakav datum ju ne može uveličati. Katarina Ivandić IV.b šumarski tehničar |
|
Ljubav - je li to doista vrijedno svega? |
Ona je bila posebna... Ona je bila lijepa i vesela... Ona je bila najbolja. Baš tim riječima drugi su je najčešće opisivali. Ta tinejdžerka zvala se Ema. Išla je u srednju školu, svirala gitaru.... glazba je bila njen život. Vodila je sasvim normalan život , kao i svaki tinejdžer. Obiteljski odnosi bili su idealni. Kao najbolja učenica i jako lijepa i umiljata djevojka, bila je jako poželjna u društvu. S tim su se slagale i njene najbolje prijateljice Lucija i Maja. Lucija je bila dosta slobodnija, željna avanture, zabave, dok Maja je bila velika suprotnost-povučena. Odlično su se slagale, znači, istina je da se suprotnosti privlače. Lucija je preko vikenda bila sama. To je odlučila iskoristiti i napraviti zabavu za "cijelu" školu. S tom idejom Ena i Maja nisu bile oduševljene, ali ipak pristaju bez prigovora, ne znajući da će to Eni promijeniti cijeli život. Na Lucijinu radost, vikend je tu, subota navečer... sve je spremno... Prve dolaze Ena i Maja. Zajedno su s Lucijom dočekivale goste. I zabava je počela. Lucija se odlično provodila, Maja je bila zaokupljena društvom, a Ena... ona je gledala preslatkog dečka... njen pogled je zastao na njemu. Nije ga poznavala, ali je bio dosta stariji od nje. On je to primijetio i prišao joj. Upitao je: "Što tako lijepa djevojka poput tebe radi tu sama?" Ona je jedva prozborila: "To ću shvatiti kao kompliment, hvala." Ali razgovor se nije na tom završio. Već je svanula srijeda, Enina nada se već ugasila. Međutim, baš taj dan... baš tu srijedu Karlo se javio. I sve je počelo biti kao iz sna, bar je ona tako osjećala. Iako je bio stariji od nje, nije imao ni srednju školu, za nju je bio poseban. Ali vremenom Ena se počela mijenjati. Škola je postala nebitna... Nitko nije mogao doprijeti do nje niti je znao što se događa. Iako im Karlo nikad nije bio simpatičan dečko, nitko sa sigurnošću nije mogao reći da se zbog njega promijenila. Međutim, jedne večeri poslije škole, Lucija i Maja su imale priliku upoznati Enino novo društvo. Nije im trebalo puno da shvate što se zapravo događa... Ena je ušla u loše društvo... društvo koje je na lošem glasu. Ujutro Luciji zvoni mobitel. Javljaju joj da su Enu pronašli kraj jezera u lošem stanu.... sve je bilo jasno. Lucija, Maja i Enini roditelji bili su cijelo vrijem u bolnici s njom. Kad je razmislila o svemu, shvatila je što je sve propustila i koliko je unazadila svoj žvot. Za Karla više nikad nije čula. Tako je i bolje... Nikad ne znamo koji naš korak nas može skupo koštati, niti znamo hoćemo li imati priliku ispraviti greške koje pravimo. Ali nešto možemo: više sami paziti na sebe i ne vjerovati previše slatkim riječima i blistavoj vanjštini... Ena je pokušala vratiti svoj život na staro, koliko je mogla, ali ožiljke će uvijek nositi sa sobom.
Jelena Zovko III.a TCP |
|
Ljubav - najljepša ljudska bol |
Sve se djevojke, a i poneki dečki, vesele 14.2., ali moje veselje nije kao prije, iako se smijem. Ako nekoga voliš zaista, svaki dan ćeš se truditi da mu bude poseban, a ne samo određeni datum u godini. To ni ja nisam shvaćala donedavno.
Kad pogledam na svoj život prošle godine i na svoj život sada, primijetim veliku razliku. Veliku razliku i veliku prazninu. Moj Matija je bio moje svjetlo koje se prebrzo ugasilo, znao je učiniti da mi dani budu ljepši, a noći izdržljivije.
Njegov se sjaj ugasio prošlo Valentinovo, kada je zauvijek zatvorio svoje oči.
Došao je na moja vrata sa buketom ruža i zanosnim osmijeh od kojeg mi je znalo zastati srce.
Tu večer smo otišli do grada i šetali zagrljeni, pod svjetlima uličnih svjetiljki. Sve je bilo kao u bajci dok mu nije zazvonio telefon. Zamolio me da se odmah vratim kući i rekao da on mora riješiti neke stvari. Obećao je da će doći kasnije do mene i objasniti mi sve. Zastala sam na mjestu i ostala tako par trenutaka dok se on prebrzo udaljavao. Imala sam loš predosjećaj. Gledala sam dugo u smjeru u kojem je on krenuo i iz kojeg se nije više vratio.
Doživio je nesreću. Ne znam detalje toga događaja, bilo bi previše bolno kad bih ih saznala,
ali znam da me je iskreno volio jer su mi rekli da su njegove posljednje riječi u bolnici bile: „Anđeli, čuvajte mi je, molim vas!" I ne znam kako bih nastavila bez njega da ne znam što su mu bile posljednje riječi. Ali shvatila sam da je to njegova želja, da živim, smijem se, plešem, šećem i radim sve one stvari koje smo zajedno radili. I trudim se živjeti i stvarati...
Kada vidim zaljubljene parove na ulici, zaboli me srce, ali sretna i sam, jer sam i ja imala takvo nešto. Netko proživi i cijeli život, a da ne upozna što je to ljubav zapravo.
I zapravo sam sretna, jer dok sam živa, čuva me moj anđeo čuvar. Čuva me i čeka na mene. Trebamo voljeti i paziti na ono što imamo, jer bi sve to u samo jednom treptaju oko moglo nestati. Zato držimo oči uvijek širom otvorene i držimo otvoreno srce za onog koga volimo i tko nas voli ... Katarina Marković, II.b HTT |
|
Krivnja... Šulja se niz ulice... Traži dom, naivnog domaćina, traži mene... Nastanjuje se. Duboko u meni pronalazi utočište. I od tada živi, hrani se i umire u meni. Budi se često: i kada treba i kada ne treba. Sklanja mi osmijeh s lica. Ubija moju čovječju stranu, budi onu demonsku. Krivnja... Katarina Marković II.b HTT |
Kako će mladi danas biti zadovoljni u životu kad je sve što urade pogrešno ?! Sve ono što smo učili, čitali, slušali, kao mali, danas izgleda pogrešno. Nije vam jasno što hoću reći? Navest ću nekoliko primjera preko omiljenih dječjih bajki.
Svi znamo tko je Pinokio. Simpatični drveni lutak koji je osim laganja izbjegava ići u školu. On je pozitivan lik, uzor, a nije htio ići u školu. Jao, kolika frka ispadne danas kada mladi ne žele u školu. Automatski su nepristojni i sramote svoje roditelje.
Uvijek nam se naglašava da ne idemo sami kroz šumu, niz opasne ulice, a kada je to radila Crvenkapica nikome nije smetalo. Mala vesela djevojčica je imala hrabrosti sama putovati, a današnje cure ne smiju nikuda bez pratnje.
„Loš je on za tebe !“ – prečesta rečenica majki kada njihove miljenice nađu dečka. Znaju mu se sve mane i, po njima, nema baš ništa dobro kod njega. Naravno, ljubavna veza puca. A, što je s pričom „Dama i skitnica“ ? Ona, ugledna kujica iz velike obitelji, u vezi s običnim psom koji spava na ulici. Pa hej, ljubav pobjeđuje! Ista stvar je i s Ljepoticom i Zvijeri.
„Lijepo od tebe što voliš životinje, ali meni ih u kuću ne nosi!“ Ne moram vam ni reći da se radi o 101 dalmatineru. Toliko životinja na jednom mjestu, a zapravo samo kvare djecu.
„Džaba maštaš, život nosi drugačije!“ često nam govore. A Alisa je maštala, rasla, smanjivala se, razgovarala sa zečevima, kornjačama, igraćim kartama, i opet je na kraju sve dobro završilo.
Spomenut ću i Snjeguljicu. Ona je tek grozna. Kvari nas mlade. Kako ? Pa živjela je u nepoznatoj šumi sa 7 muškaraca ! To danas itekako nije normalno.
Ne poštujemo roditelje ! Pa kako ćemo kada se jedna majka iživljavala na svojoj kćeri. Zlatokosa nije znala da joj zla vještica nije majka, ali opet je trpjela njene frustracije.
Nekad sanjamo da prespavamo sve probleme, čak i one manje teške, ali nam ni to ne dozvoljavaju.Uvijek se mora nešto obaviti kada je najljepše spavati. A kad su nam punili glavu o Trnoružici koja je prespavala najbolje godine svoga života, to je bilo u redu.
„ Pazi s kim se družiš. Ne može ti svako biti prijatelj.“ Ma nemoj, a jednom običnom mladiću najbolji je prijatelj bio Mačak u čizmama. Koliko se sjećam, dečko je dobro prošao u životu; oženio se princezom.
„Kakvo tvoje slobodno vrijeme ? Mani se toga i uči!“ Pa moram odvojiti nešto za sebe, za svoje gluposti. Neću valjda bježati u noći kao Pepeljuga i tražiti muškarce. Nažalost, kod nas su prinčevi manje vidljivi, lupkale cipelice za nama, ili ne.
Eto... Kako znati što je najbolje za nas?! Živjeti po pričama iz glave, ili se sam sukobljavati s istinom ? Planirati dan, ili čekati kako će svanuti? Ne znam ni ja, ali se nadam da sam vam zaokupila pažnju i barem na kratko izvukla osmijeh na lice.
Katarina Ivandić, IV.b šumarski tehničar
|
|
Zašto čovjek nije sretan...? |
Kroz mnoge postupke, uvidjela sam da je malo koji čovjek sretan. Nažalost, današnji čovjek ne spoznaje to istinski. Gledajući i promatrajući svoj život shvaćam da se to tiče i mene. I teško mi je shvatiti: Zašto čovjek nije nikad sretan? Zašto ne cijeni ono što ima? U čemu je problem? Kroz život često nailazim na neke sukobe pojedinca i "svijeta". Istina je, svaki je čovjek ohol, ali jako je bitno do koje je mjere takav. Svi mi težimo nečemu i ponekad biramo pogrešna sredstva za ostvarenja cilja... ali i kad dođemo do njega, opet nismo sretni... To mogu razumjeti. Jer ako ostvarujemo svoj cilj "preko drugih" na kraju spoznajemo da smo bez moralnih principa nitko i ništa. Uvjerena sam da svaki čovjek ima nešto što bi ga ispunilo i učinilo sretnim. Međutim, mi to ne vidimo, slijepi smo pred tim stvarima... jer nas često zaokupi pohlepa. Svoje uspjehe postignute u životu podcjenjujemo, ne ostaju nam dugo važni, jer ako u nečemu i uspijemo, opet se javlja nezadovoljstvo i tražimo još. To na nas utječe negativno, jer tada gubimo sposobnost razlikovanja dobrog od zloga. Gubimo sposobnost određivanja do koje granice možemo ići, a vrlo dobro smo svjesni da je granica između dobra i zla vrlo lako premostiva. Tim povrjeđujemo sami sebe, ali često i druge. Da bi čovjek bio ispunjen i sretan, smatram da se treba posvetiti prvenstveno sebi i pokušati naći unutarnji mir i sreću. Trebamo težiti pravim vrijednostima u životu i podjednako prihvaćati i radosti i probleme, jer to je život. A sreću pronalazimo u jednostavnim i malim stvarima, tek ćemo tada spoznati koliko uistinu vrijedimo.
Jelena Zovko III.a TCP |
|
|
<< Početak < « 1 2 3 » > Kraj >>
|
|
Stranica 1 od 3 |
|
